Niko ni za šta nije tražio objašnjenje, kao da je bio u pitanju nailazak davno poznate stare epidemije i bolesti koja nam je svima nasljedna. Lijek je bio prastar ali dobro znan – uklanjati se s puta jedni drugima tamo gdje smo slabi, a zatvoriti puteve suparnicima tamo gdje smo jači i brojniji od njih. Otići što prije pognute glave kao oboljeli od lepre ili se od gubavaca braniti oružjem, vatrom, glasnim povicima, onako kako se tjeraju bijesni psi s kućnog praga. Svojom opačinom preduhitriti njihovu; onako kako bi oni to nama sto puta gore učinili da im padnemo šaka.
Još su danju, dok je vladao prividni mir, u vrijeme i na mjestu stare ženske i muške pijace, umjesto voća, povrća i žita; umjesto konja, volova, krava i telića; umjesto ovaca i koza, iznosili na tezge i prazne stočne vage dijelove i djeliće svog skorog odlaska. Raspikuće su nudile posljednje sitnice svoje već ranije spiskane imovine i podsmješljivo gledali inoplemenike koji prodaju u bescjenje svoj razgolićeni standard.
I trgovci i mušterije, uhvaćeni su u klopku besparice koja danju šeta pijacom, a noću banči po kafanama na tuđi račun. (Kad država pronevjeri novac, onda ostavlja prazne bestidne banke da se pravdaju umjesto nje, ali pažnju štediša brzo će skrenuti na drugo: pojeftiniće ljudske glave pa će ta prevara ispasti još milosrđe!)
Domaćice, pored ovih oproštajnih tezgi, prolaze s cegerima kao pored otrovnih gljiva, majstori sažaljevaju alat svojih kolega koji su ga iznijeli na prisilnu dražbu, šefovi mašinskih pogona iz naglo zaustavljenih tvornica nagađaju o porijeklu francuskih ključeva, elektromotora i bušilica, o pijačnom alatu koji se, istina, godinama krade iz državnih radionica, a oni ga, kobiva, i sad traže i prepoznaju.
Šverceri i prekupci na tren zaboravljaju svoje pune vreće paprika i krompira i spremaju se da novac ulože u polovne televizore i tranzistore. Lakovjerni bi pomogli i sebi i drugima povoljnom kupovinom, ali nemaju para. Lukavi čuvaju obraz i šalju na pijacu slugane. Opljačkanim u posljednjem ratu čini se da pred sobom vide svoje pegle, miksere i usisivače, samo su ono bila glačala na žar, brezove metle i avani s tučkom od mesinga.
Vidovitiji gledaju to bescijenje, sumnjivo, kao lažnog prosjaka, kao prijetnju provalnika čija će sljedeća žrtva biti oni. Osjećaju se kao spaseni brodolomci na pustom otoku.
Dileri izvikuju imena stranih valuta kao kolporteri novinske naslove. Tržišni inspektori, milicionarske patrole, pijačni redari i kontrolori svega i svačega, ostali su iznenada bez zakona i propisa i u žalosti su za državom koja je propala, pa ih nema nigdje u ovoj dnevnoj vrevi.
Samo se pošteni nečega stide, a niti šta prodaju niti nešto kupuju. Sram ih je najednom mjesta na kome su se zatekli bez svoje krivice. Sve rjeđe izlaze na ulicu iz svojih još čitavih kuća i kroz prozor iza zavjesa posmatraju kako se polako i nevoljno useljavaju njihove nove komšije na tuđa ognjišta, noseći na sebi neke osramoćene rite, skrhani istom mukom kao i oni koji su, ljubeći kućni prag, juče otišli u nepoznato kao po božjoj komandi i uz put se mimoišli kao dvije sjenke na jednom istom mjestu: jedna mjesečeva, a druga od zubatog sunca.
Rajko KRNETA, Kuća od utvara
HRAST 